Današnja psihologija, jednako i duhovnost svela se na takvu komercijalizaciju, da to jedva ima ikakvog smisla. Internet pun praznih, sličnih tekstova, a sad i ovi AI tekstovi, stvaraju ljudima još više iluzija. Duhovnost koja se svodi na jeftini tarot, jeftinu astrologiju, stalno neka čišćenja pitaj Boga čega. Nema stvarne prakse, nema sadhane, ljudi ne mogu da podnesu sami sebe 5 minuta u meditaciji, ali su duhovni. Koriste se istočnjački termini od kojih realno treba da vas zaboli glava ako se posvetite da ih razumete, jer su to ozbiljno kompleksni sistemi koji traže celoživotno istraživanje. Karma nije zla sudbina ili toksična veza, niti je Dharma samo dobro delo. Kako ih je moj nekadašnji terapeut zvao svinjarima, dok se moja malenkost iz svoje naivnosti, zgražavala nad njegovim povremenim pogrdnim rečnikom, direktnog analitičara nesklonog uvijanju. Iz ugla psihodinamike, može se reći da je današnja situacija odraz Površnosti; odbrambenog mehanizma, opisno „od svega pomalo, ni od čega dovoljno.“
Drevna znanja koliko nas oplemenjuju toliko mogu duboko zbuniti. Svaka sa svojim centrom polazišta i filozofijom oko koje se razvija. Ako na to dodamo neizvesnost tačnosti samih prevoda, koja je vrlo zahtevna, zbunjenost je neminovna. To isto čini i psihologija u svojim počecica, daje osećaj da nam se čitav jedan novi Univerzum otvara, o kom ništa nismo znali.
No, ako bih se ja pitala, upravo u tome i jeste jedan deo lepote. Izučavati, a potom uroniti u pokušaje direktnog iskustva, jer bez njega, znanje, ma koliko da je vredno, ostaje prazno. Zato je intelektualizacija opasna, jer ona daje privid da se zna. Bez prakse i iskustva, znanje je oblak koji besciljno plovi. Napipavati unutrar sebe, tražiti gde se nalazi ono što nam se u proverenim literaturama poručuje.
Tako i sam termin Duša. Kako bilo koje transcendentno iskustvo objasniti onome koji je na početku, onome koji je još duboko uronjen u san? Zato se ostavljaju znanja, kroz reči i zvukove, ne bi li se zaboravna duša inicirala i počela prisećati.
U Bhagavad-giti kakva jeste, Krišna objašnjava Arjuni. Stih 16 kaže: „Oni koji su vidjeli istinu zaključili su da nepostojeće (materijalno tijelo) nije trajno i da vječno postojeće (duša) nije podložno promjeni. To su zaključili proučavajući prirodu i jednog i drugog.“
Potom stih 17: „Trebaš znati da je ono što prožima cijelo tijelo neuništivo. Nitko ne može uništiti neuništivu dušu.“
U ovom stihu kreće se sa detaljnijim objašnjenjem šta je duša. U komentaru stiha, navodi se Svetasvatara Upanišada (5.9): „Kada se vrh vlasi kose podijeli na stotinu dijelova i zatim svaki od tih dijelova ponovo podijeli na stotinu dijelova, svaki takav dio velik je kao duhovna duša.“ Kroz ovaj stih se govori kako je lična duhovna duša, duhovni atom i manji je od materijalnih atoma.
U komentaru se dodaje i Mundaka Upanišada (3.1.9.) gde se opisuje i položaj atomske duhovne duše: „Duša je atomske veličine i može se opaziti savršenom inteligencijom. Atomska duša lebdi u pet vrste zraka (prana, apana, vyana, samana i udana.) Nalazi se u srcu i širi svoj utjecaj po čitavom tijelu utjelovljena živog bića. Kad se duša pročisti od zakuženosti materijalnim zrakom, očituje svoj duhovni utjecaj.“
Međutim, ako se malo pomerimo, pa zavirimo u Tibetansku knjigu mrtvih, imamo nešto drugačiju situaciju. U uvodnom predgovoru Lama Anagarika Govinda kaže:“ Moguće je izneti argument da niko ne može govoriti o smrti sa autoritetom ako nije umro; a kako se niko, prividno, nije vratio iz smrti, kako iko može znati šta je smrt, ili šta se dešava posle nje?
Tibetanac bi odgovorio: „Ne postoji ni jedna osoba, zapravo ni jedno živo biće, koje se nije vratilo iz smrti. Činjenica je da smo svi mi umrli mnogo puta, pre nego što smo dospeli u ovu inkarnaciju. A ono što nazivamo rođenjem samo je obrnuta strana smrti, kao jedna od dve strane medalje, ili vratanca, koje nazivamo „ulaz“ izvana i „izlaz“ iznutra.“
Daleko je više začuđujuće da se svako ne seća svoje smrti; a, usled ovog nedostatka sećanja, većina ljudi ne veruje da je prethodne smrti bilo. Ali, sasvim slično, oni se ne sećaju ni svog nedavnog rođenja – a, ipak, ne sumnjaju da su nedavno bili rođeni. Oni zaboravljaju da je aktivno pamćenje samo jedan mali deo naše normalne svesnosti, a da naše podsvesno sećanje beleži i očuvava svaki prošli utisak i iskustvo, koje naš budni um ne uspeva da upamti.“
Naravno, nisu nepoznate priče posvećenih meditanata i praktikanata jogičkih vežbi koji su uspeli putem duge prakse i visoke koncentracije da proniknu u duboke nivoe podsvesti i tako se prisetili prošlih života i ostalih zapisa. Zašto je ovo bitno? Ako prelazimo iz života u život, ko zapravo prelazi, ko je vezan za karmu? Telo je samo vozilo, putem kojeg se duša manifestuje. Tako bismo mogli reći. Iz toga, sve naše vezanosti tokom života i nemaju mnogo smisla, kada će, u narednom životu, uslediti nova scena, novi ljudi, nove situacije. A opet, baš ta vezanost drži nas u točku. Kao trauma koja se davno desila, a mi je prebacujemo u sadašnji trenutak, te reagujemo iz nje. Tako se čini, da prošli životi utiču na izbore u ovom životu, samo za razliku ovoživotnih sećanja, ova nismo sposobni da prizovemo u svest. Psihologija to rešava ranim detinjstvom. Scena je postavljena, i ono što nismo razrešili u prošlom, u ovom dobijamo priliku da ponavljanjem obrazaca uočimo i razrešimo.
No, u Tibetanskoj knjizi mrtvih spominje se nervni centar Mudrosti i Saznavalac. U delu pojašnjenja, nervni centar predstavlja psihički nervni cenatr i on je lociran u samom srcu. Dok se Saznavalac odnosi na um u svojoj kognitivnoj funkciji. U trenutku kada disanje prestane, vitalna snaga tela odlazi u centar Mudrosti, a um tada može da iskusi tzv. Jasno Svetlo prirodnih uslova. Tačnije, govori se o prirodnom i neprirodnom stanju uma. Neprirodno je konstantna aktivnost i preplavljenost misilima, dok prirodno stanje našeg uma, koje se dok smo u telu, najpribližnije može postići meditacijom, jeste stanje kvijescencije.
Kako čitate dalje znanje se usložnjava, i onda tako jedna mala knjiga od čitavih 158 strana (verziju koju ja imam) postaje jedno dugo putovanje. Mnoge duhovne knjige nisu velike po svom obimu, ali one se ne čitaju, one nas iniciraju, mi ih varimo, dok naša duša pokušava da se priseti.
Biće nastavak, drugi deo.
Leave a Reply