Psihodinamski gledano, ambivalencija je sposobnost da podnosimo oprečne emocije koje u nama izazivaju ljudi ili aktivnosti koje obavljamo. Sposobnost da se opredelimo, da znamo šta hoćemo, donesemo odluku, izaberemo iako osoba, odnos ili nešto drugo što je predmet izbora nije savršeno niti idealno. Sposobni smo da vidimo i za i protiv.
Melani Klajn govori o shizo-paranoidnoj poziciji, gde imamo dobru dojku i lošu dojku. Kasnije dete uviđa da je majka obe te dojke i prestaje da je cepa. Tako dolazi do razvijanja celovitosti objekta, koja je uvod u tzv depresivnu poziciju. Tada dete postaje svesno da istovremeno oseća i ljubav i mržnju (agresiju) prema majci.
Sposobnost da se toleriše ambivalencija osećanja je jedna od najbitnijih sposobnosti, jer razdvajaju normalnost i patologiju.
Frojd je smatrao da je neuroza konflikt ambivalencije koji nastaje, jer su i ljubav i mržnja intenzivne, ili zato što su podjednake snage, ili je kombinacija oba faktora.
Iz psihodinamske perspektive, osnovna dilema ambivalencije koja se mora razrešiti zarad daljeg razvoja jeste Odrasti ili ne, Život ili flert sa životom, Živeti na svoj ili tuđ račun.
Ljudi koji često menjaju poslove ili menjaju veze, mogu da imaju smanjen baš ovaj kapacitet. Onog trenutka kada posao ili odnos traži napor i da se toleriše frustracija iz tog napora, odustaje se i kreće potraga za novim poslom ili odnosom, dosada se ne trpi.
Petar Pan sindrom ili večiti adolescenti se najčešće vode mehanizmom odbrane koji zovemo površnost. Vrlo često ostaju u vezama, ali bez ulaganja truda i napora. Čujem danas u praksi, kako ljudi kažu za nekog da je low effort (nisko ulaganje). Veze se održavaju platonski ili bez većih pomaka. Zaista, ukoliko ste sa ovakvom osobom u nekom pokušaju odnosa, imate osećaj da ste sa adolescentom, a ne sa odraslom osobom. Svrha ovih ponašanja i odbrana jeste da se izbegne ambivalencija. Tačnije, oni ne razvijaju vezu u tom intenzitetu u kom bi se ambivalencija uopšte pojavila.
Ukoliko biste želeli da iskomunicirate i definišete dalji razvoj odnosa sa njima, sledi izbeganje, povlačenje, rečenice tipa „šta nam fali ovako“ i td.
Jedan od načina kako izlaze iz odnosa jeste da ih razvodne postepenim sve manjim ulaganjima. Petar Pan ne voli da preuzima odgovornost, shodno tome, zdrav način razvijanja odnosa nije moguć, ali ni sam prekid.
Zgodni za ostanak sa njima u odnosu su Vendi koja će ga trpeti i želeti da ga promeni, ili Zvončica, party girl. Ono što im je zajedničko jeste da tu niko ne preuzima odgovornost za vlastiti život. Takvi odnosi nemaju stvarnu osnovu u realnosti, zasnivaju se na potencijalima koji neretko dolaze iz fantazije. Zdrave prilike ih ne zaobilaze, ali ih brzo uplaše, ili se druga strana povuče kada shvati da ne postoji dovoljan stepen ulaganja, kontinuiteta, reciprociteta tj. ono što je potrebno da bi se odnos oformio i realizovao.
Ponekad je problematika u vrlo naivnim i dečijim uverenjima kako jedan odrasli odnos treba da izgleda. Da je lak, lep, miran, skladan… Pred prvim naporom/konfliktom (ambivalencijom, pojavom volim te-mrzim te) njihov zaključak je kako nešto sa odnosom, ili ako su skloni cepanju, a često jesu, nešto sa drugom osobom nije u redu.
Cepanje ili spliting je viđenje života, sebe i drugih kroz crno beli svet. Sama tolerancija na ambivalenciju se oslanja na razvijenost celovitosti i koliko možemo da držimo obe slike jedne realnosti, a da je podnesemo. Jasno je da ako osoba nema dobru celovitost i sama ambivalecija će biti ugrožena.
Nedovoljno razvijena ambivalecija može da se pokaže i kroz druge mehanizme odbrane. Ona može da se javlja kao otpor promenama koje traže da osoba uloži napor. Ako ne može u dovoljnoj meri da podnese oprečna osećanja, ona će sabotirati odnos. Počne, pa rasturi. Počne, pa zasere.
U njihovoj igri ne može ih niko pobediti, a ipak, najviše oni gube.
E sad, mi možemo u životu da ne preuzimamo odgovornost, ali to ne znači da nećemo platiti cenu. To važi i za Petra Pana, koji vremenom razvija napade panike i/ili depresivnost.
Analitičkim rečnikom, pričamo o Puer aeternus/Puella aeternus, večiti dečak ili devojčica. Ono što izbegavaju jeste da spoznaju svoje granice i onda u okviru tih granica krenu da stvaraju. Bilo da je reč o poslu ili odnosu. U fantaziji nema granica i sve je lako, dok razvijanje ideje i njena materijalizacija može da se odigra samo unutar spoznaje ograničenja, ulaganjem napora i preuzimanjem odgovornosti za ono što stvaramo, kako posao tako i odnos. Puer aeternus upravo ove stvari želi da izbegne, jer se unutar ograničenja oseća zarobljen. U pozadini priče je proždirući roditelj od čije kontrole želi da pobegne. Nažalost, kako to nije stvaran put razvoja, on ostaje upravo tom roditelju veran kroz svoje neostvarene potencijale, zavisan i psihološki nerođen.
Pozitivna strana Puera i Puelle je Božansko dete, puno jedinstvenog kreativnog potencijala, duhovnog tragača, ali da bi se manifestovalo, Puer ili Puella se moraju suočiti sa poteškoćama i izazovima života, odustati od fantazije da život treba da bude lak i ugodan.
Odlična knjiga na ovu temu je Puer aeternus – Arhetip večitog dečaka, Marija-Lujza fon Franc, izdavačka kuća je Fedon. Šta kaže von Franz-ova, evo nekoliko citata:
„Puer aeternus mora da nauči da se uporno bavi poslom koji mu se ne sviđa, a ne samo onim u kojem ga nosi veliko oduševljenje, što može svako. Tako nešto mogu i primitivni, koji se smatraju lenjim, jer i oni, istog trena kada ih nešto obuzme, počinju da rade, čak i do iznemoglosti. Ja to ne bih ocenila kao rad, već kao zanesenost svetkovinom rada. Za Puera aeternusa lek je onaj rad pri kojem u sumorno jutro mora da istera sebe iz kreveta i da se opet i opet bavi dosadnim poslom – zahvaljujući čistoj snazi volje.“
Dakle, ono na šta von Franz-ova ukazuje jeste da se od njega traži da trpi napetost, dosadu i vežba strpljenje, tj. toleranciju na frustraciju, kao jako važnu emocionalnu kompetenciju potrebnu i za samu ambivalenciju. Istrpeti, ostati u nelagodi, ne bežati. Ona smatra, da je „nestrpljenje ponekad posledica kompleksa majke.“
U sledećem citatu ona odgovara i ilustrativno objašnjava na pitanje o nevernom Erosu koji se nalazi u Senci Puera aeternusa. Kako škodi nestrpljenje, toliko preterana trpeljivost jednako ima svoju priču, kao druga krajnost.
„To bi označavalo sposobnost da se s vremena na vreme bliskom odnosu okrenu leđa. A to nas dovodi do drugog velikog problema, naime do toga da je Puer aeternus, u negativnom smislu reči, veoma često sklon da u bliskim odnosima bude odveć povodljiv, odveć slab i odveć „dobar dečko“, lišen brze samoodbrambene reakcije kada je ona neophodna. On, na primer, previše toga upija od Animusa žena u svom okruženju. Ako neka od njih napravi scenu, kriveći ga za ovo ili ono, on isprva suviše toga prihvata, a zatim mu jednoga dana dozlogrdi, pa naprosto napusti čitavu situaciju, i to na sasvim okrutan i bezobziran način. Može se reći da je svesno suviše slab i popustljiv, a da mu je nesvesna Senka odveć okrutna, bezobzirna i neverna. Videla sam neke koji su od svojih devojaka trpeli praktično sve ( na šta bi se od žene očekivalo da odavno plane), a zatim, jednog dana, Puer aeternus naprosto „odšeta“ iz situacije i okrene se drugoj ženi, više se i ne odazivajući onoj prvoj. Nema prelazne faze. Popustljivog „dobrog dečaka“, muškarca koji se previše povlači, iznenada zamenjuje hladna razbojnička Senka bez ijedne jedine trunke ljudske bliskosti.
Isto se događa i u analizi: sve prihvataju, nikada ne ispoljavaju otpor niti ističu svoje stanovište spram stanovišta analitičara, a onda iznenada, iz čista mira, izjave kako će preći kod drugog analitičara ili sasvim napustiti analizu.
…Isprva je nedostajalo hladnoće i nezavisnosti, ili muške agresivnosti, a potom je odjednom toga suviše, i to u negativnom i nečovečnom obliku lišen bilo kakve bliskosti To je tipično za mnoge Puere aeterne. Potrebno je mnogo više snage da se stvar s nekim strpljivo raspravi nego da se najpre uporno popušta, a zatim naprosto ode.“
Koliko je teško da se Puer spusti na zemlju i prihvati ovozemaljske odgovornosti i dužnosti, izbegavajući napor, repeticiju i samu dosadu:
„Puer aeternus će sve shvatati, integrisaće Senku, kao i činjenicu da mora da radi i da se spusti na zemlju – ali, ako mu ne stojite nad glavom poput paklenog psa čuvara, sve je to zavaravanje. Celokupna integracija odvija se negde gore na nebu, a ne na zemlji, ne u stvarnosti, pa se na kraju sve svodi na to da moramo da izigravamo dadilju i da ga pitamo u koliko sati izjutra ustaje, koliko sati dnevno provede u radu i tako dalje. To je veoma dosadan posao, ali na kraju sve spadne na to, jer u suprotnom dolazi do fantastične samoobmane koja vrlo lako može da zarobi i samog analitičara.“
I za kraj, može li Puer da preživi smrt i ostane umetnik. Ovde uvodi primer autora knjige Mali princ koja je upotrebljena u knjizi za analizu Arhetipa večitog dečaka, a koju i danas mnogi sa oduševljenjem spominju. Eto kako nas naše nesvesno vuče, pa je zanimljivo kako neko izabere da tako jednu knjigu vidi kao svoju omiljenu. Upitnost same današnje umetnosti, iz kog dela sebe čovek stvara, vodi li ga ka individuaciji ili služi da bi praznio svoje neuroze?Hvalospevi o pojedincu koji dolaze iz društva koje je i samo slepo, narcisoidno i psihološki mrtvo, nije nikakav kriterijum stvarne vrednosti.
„U zaista velikom umetniku uvek isprva postoji Puer, ali on može da ga prevaziđe. To je pitanje suda osećanja. Prestane li muškarac da bude umetnik kad prestane da bude Puer, nikad uistinu nije bio umetnik. Ako takve pseudoumetnike analiza spase od toga da budu umetnici, Bogu hvala! Da je bio na analizi Sent – Egziperi je mogao biti jedan od takvih! Umetnost mu je veoma neurotična – on piše iz svoje neuroze, pa je sumljivo da li je bio veliki umetnik. Pošto se oko njega diže velika galama, delo bi mu se moglo posmatrati i kao izraz neuroze današnjice.“
Put ka individuaciji i samoostvarivanju, i pored bola i težine koji nosi razvoj i odgovornost za vlastiti život, predstavljaju uporište iz kog ambivalencija može da se pomakne ka ispunjenijem životu. Pošto mi ljudi još uvek učimo na teže načine, pojava krize ili neki dramatični životni događaj može da postane pokretač promena i probudi psihološko rađanje. Tako ljudi budu poterani da se trgnu iz sveta fantazije, da se opredele, odluče i razreše ambivalenciju, pod uslovom da su u stanju i da su razvili kapacitet da je podnose. Ukoliko osoba sama sebi dozlogrdi površnim odnosima, cupkanjima u mestu i odlaganjem života, psihoterapija je mesto gde može da uči kako da ovlada ovom emocionalnom kompetencijom.
Knjiga: von Franz, M.-L. (2019). Puer aeternus Arhetip večitog dečaka. Fedon
Vanja Orlović, master psiholog
Zakazivanje termina za psihološko savetovanje na: vanja4clients@yahoo.com.
Više o zakazivanju termina za analizu snova možete da pročitate ovde.
Za praćenje autorskih postova, priključite se mom Instagram profilu.
Dobrodošli.
Leave a Reply