Toliko se priča o ljubavi ka sebi i jasno je da većina razume sam koncept, ideju, ali da u suštini svako na svoj način ima poteškoća da zaista i primenjuje. Kada se nalazite u situaciji i nije vam jasno šta da uradite ili kako da se postavite i da li će to biti u skladu sa ljubavlju ka sebi, postavite si pitanje: “Šta bi sada uradila osoba koja voli sebe?“ Odgovor koji će vam se nametati može da bude vrlo izazovan. Ljubav ne podrazumeva uvek ugađanje i udovoljavanje.
Redovinim praktikovanjem ovog pitanja, postaće vam jasno zašto tako često napuštamo sebe – deluje lakše. Ljubav je stvar odluke. A pre nego što takvu odluku donesemo, evo još jedno važno pitanje: „Mogu li sebe bezuslovno da prihvatim?“ Bezuslovno prihvatanje, vodi ka bezuslovnoj ljubavi. Dakle, da li mogu da volim sebe, čak i kada ne ispunim svoja ili tuđa očekivanja.
Uslovna ljubav je najprisutnija. Ne samo da sebe volimo kroz uslove, nego jednako tako volimo i druge. E sad mnogi bi rekli, ako prihvatim sebe sada kakav/kakva jesam, onda ne moram ništa da menjam, neću napredovati, imati ciljeve i td.
Recimo osoba koja ima višak kilograma. Da li želi da skine kilograme zato što je to dobro za nju, njeno telo, srce, jetru ili zato što ne može da prihvati i voli sebe sa viškom kilograma, smatra da je tako manje privlačna, misli da je zbog toga drugi napuštaju, manje vrednuju, biraju i td.
Dakle, vraćam se na prvo pitanje “Šta bi uradila osoba koja voli sebe? Odgovor je jasan. No, prihvatanje sebe bez uslova u procesu promene jeste prihvatanje da će taj proces imati svoje prepreke, i da ne postavljamo unapred uslove koji bi vodili u samoodbacivanje ako stvari ne idu onako kako smo želeli. Uslovno voljenje kaže: Voleću sebe više, tek kad zadovoljim određen uslov.
Isto je i u drugim odnosima. Recimo, partnerskim. Mogu li da volim svog partnera takav kakav jeste sada, bez toga da se ikada promeni ili volim potencijal koji vidim u njoj/njemu ili voleću je/ga više ako se promeni.
Voleti nekog više ako promeni kod sebe neke stvari je pasivna pozicija za nas. Ako se oni promene mi ne moramo da menjamo ništa, ne moramo da se udubljujemo u shvatanje njihovog poimanja sveta, realnosti i prihvatanje njihovih iskustava, a svojih možemo slepo da se držimo. Lakše je da kritikujemo svoje partnere što se ne menjaju, nego da se pozabavimo pitanjem zašto smo se odlučili biti sa njima takvim kakvi jesu u vezi, braku.
Dakle, lakše mi je da zacrtam sebi neki uslov kroz koji ću se voleti više ako ga ispunim, ili se kinjiti, kritikovati i odbacivati (tzv. naš unutrašnji kritičar) ako u uslovu ne uspem, nego da razumem kako je došlo do toga da sebe uslovno volim.
U svima nama postoji mnogo uslova, tako da je primicanje ka (bezuslovnoj) ljubavi dug proces. Ali, tom putanjom se krećemo tako što pokušavamo da osvestimo te razne uslove ili uverenja, pokušavamo da ih razumemo i otpuštamo, jedan po jedan. Pokušajte da voljenje sebe gledate kao jedan kontinuum. Da li ćemo stići do takve ljubavi, pitanje je, no sasvim je dovoljno ako biramo da se krećemo tom putanjom.
Prosvetljenje je, zapravo, odbacivanje uslova i uverenja koja imamo, a koja nas sputavaju da živimo onako kako je dobro za nas, a da pri tom ne štetimo drugima (ovo podrazumeva da ne postoje objektivne posledice, a ne povrede koje su subjektivnog karaktera, tipa, razočarani su našim izborom, jer smatraju da je nešto drugo bolje po nas). Ljubav ka sebi je izvesno razumevanje, dobro poznavanje svog bića i mudro donošenje odluka koje vode u pravcu ljubavi. A to uključuje da se bavimo i svojom tamnom stranom, motivima svojih odluka.
Na praktičnom nivou bitno je da se pozabavite pitanjem: „Kako ću znati da danas idem putem svoje ljubavi? Koje su to konkretne akcije/radnje?“ Na primer, redovno ću vežbati, hraniću se zdravo, neću prelaziti svoje granice/neću dopustiti da drugi prelaze moje granice… Od toga je uredu da se krene.
Ako skrenete s puta, tipa, prestali ste sa vežbanjem, ništa, samo se podsetite zašto je za vas važno da vežbate i vratite se aktivnosti. Ma koliko vremena da je prošlo. Napravili ste skretanje i sad se vraćate nazad na put. To je dobro i dovoljno.
Ipak, ljudi se ponekad zadrže na ovim kozmetičkim promenama koje su često posledica stremljenju ka savršenstvu. Suportno od toga je celovitost. Zato stvarna ljubav predstavlja prihvatanje vlastite dualnosti uz promene koje možemo da činimo i prihvatanje onoga što ne možemo da promenimo.
Kada se radi vežba sa unutrašnjim detetom, tada se vraćamo u prošlost, povezujemo se sa detetom koje smo bili, zaceljujemo rane tako što dozvoljavamo da ispoljimo emocije i adresiramo ih, koje smo tada morali da negiramo ili potiskujemo. Ova vežba je dobra, iako bolna, često daje katarzino iskustvo.
Postoji još jedna vežba, da se povezujemo sa verzijom sebe u budućnosti. Pokušajte da zamislite sebe za 5/10 godina kako živite život krojen po vašoj meri, kakav je, šta je vaša pasija, kako izgleda život koji vama godi, kako izgleda vaša svakodnevica, kako izgledate vi, kako se osećate. A onda pitajte 10 godina stariju verziju sebe, koja je mudrija, empatičnija ka vašoj sadašnjoj verziji i ima više ljubavi i razumevanja za vaše trenutne probleme, šta da činite, kako da se ophodite prema sebi sa više ljubavi i poštovanja.
Ljudi često imaju dilemu šta je sebičnost, a šta ljubav prema sebi, stoga možda ćete morati da se detaljno pozabavite svojim stavovima oko sebičnosti, zauzimanja za sebe, šta ona znači za vas, da li i ljubav ka sebi ponekad uključuje sebičnost, gde su granice između ova dva pojma.
Kako znamo tj. kako osećamo da volimo sebe, jednako je kao i osećaj koji se javlja kada znamo da nas voli neko drugi. Postoji lakoća postojanja, možemo da budemo ono što jesmo. Na početku ovog putovanja tj. osvešćivanja ljubavi ka sebi, možda će se javljati samo sekunde u kojima ćete imati taj osećaj. Vremenom on prerasta u minute, sate, dane…
Tekst pisala: Vanja Orlović, MA psiholog
Ukoliko želite da zakažete online psihološko savetovanje, možete mi pisati: vanja4clients@yahoo.com.
Priključite se mojoj Facebook stranici ili Instagram profilu.
Dobro došli.
Leave a comment