Nema ničeg lošeg u tome da želimo da neki posao obavimo što bolje možemo. Međutim, kada to što radimo mora da bude savršeno, bez greške, bez mane tada pričamo o perfekcionizmu. Iako će mnogi ljudi koji sebe smatraju perfekcionistima to reći sa ponosom, život perfekcioniste nije nimalo lak.
Ono što negativni, nezdrav perfekcionizam čini izuzetno teškim je nepostojanje izbora. Osoba ne može da se zadovolji osrednje urađenim poslom. Neće čak ni započinjati ukoliko smatra da ne može da zadovolji svoje kriterijume savršenstva. Ta unutrašnja prisila da posao mora biti perfektno urađen, zatrpava im život prekomernim radom. Da bi došli do savršenstva moraju da rade više i duže od drugih ljudi. Ulažu mnogo svoje energije ne bi li postigli visoke kriterijume koje su sami sebi postavili.
No, ono što je vrlo važno a to je da ma koliko osoba ulaže napora da obavi zadatak savršeno, sam zadatak nije cilj. Cilj je osećaj ponosa i potrebe da to i drugi ljudi prepoznaju i da ih pohvale. Ukoliko načini neku grešku ili ne uradi zadatak kako je zamislio, osećaće se postiđeno, a zbog te greške misliće da ga ostali ljudi preziru. Dakle, iz emocionalnog spektra, mi se bavimo stidom i prezirom, kao negativnim aspektom poštovanja i dostojanstva, odnosno negativnoj slici o sebi.
Često kada ih pitam šta za njih znači odlično odrađen posao, dobijem odgovor tipa najbolje moguće, ali kada pitam za konkretne kriterijume, oni ostaju zbunjeni. Savršenstvo nema kriterijume, sem da bude savršeno bez ikakve mane. Tako nešto ne postoji. Ne postoji savršena osoba. Čak i kada su zadovoljni odrađenim poslom, to zadovoljstvo nije 100 %, jer uvek može bolje.
Ono što je još važno je ne samo da uvek može bolje nego i mora. Taj apsolutistički zahtev da se nešto mora i da mora biti savršeno, pravi začaran krug.
Međutim, mi se držimo onih ponašanja od kojih ipak imamo neku korist. Stoga, izvesne psihološke dobiti od perfekcionizma su upravo nagrade koje ostvaruju svojim teškim radom. Ujedno, perfekcionizam im odvlači pažnju od njihovih suštinskih strahova, emocija i autentičnosti o kojoj oni imaju negativnu sliku. Nezdrav perfekcionizam čuva krhko samopouzdanje i upravo zbog toga teško ga se odriču.
U osnovi perfekcionizma je nemogućnost osobe da vrednuje sebe kao ljudsko biće, već vrednuje sebe jedino kroz perfekciju. Neretko sam čula od klijenata koji teže perfekcionizmu da se osećaju dobro samo onda kada su „uložili krv i znoj“ tj. kada su došli do cilja ulažući veliki napor.
Nemoguće je ne zapitati se kakvo je to okruženje u kom osoba odrasta, kada kroz život mora da daje krv i znoj ne bi li se osećao dobro i vrednovano?
Neretko iza osoba koje pate od nezdravog perfekcionizma se nalaze roditelji koji su dete nagrađivali samo onda kada donese odlične rezultate. Bilo kakva osrednjost nije prihvatljiva, jer roditeljskom narcizmu je važno samo ono što je najbolje. Često postiđivanje od strane značajnih drugih zbog grešaka, ili slabijih rezultata, jednako vodi ka iskrivljenim uverenjima. Ili, ako dete nije vrednovano kao ličnost, ono će pokušati da privuče pažnju svojim brilijantnim rezultatima. Najveća motivacija svakog deteta je roditeljska pažnja.
Oni često traže ono šta ne valja, da bi to isto popravili. Njihovom okruženju to može da bude naporno, da ih doživljavaju kao osobe koje non-stop kritikuju, koje su uvek negativne i traže „dlaku u jajetu“.
Nezdrav perfekcionizam sam po sebi nije održiv, jer pre ili kasnije osoba se umori od jurnjave za savršenstvom. Uz to, mogu da se jave panični napadi, anksioznost, depresivni simptomi, što ih najčešće dovede u psihološku ordinaciju, a ne sam negativni perfekcionizam. Depresivni simptomi se jave onda kada osoba više nije u stanju da isprati svoje previsoke standarde, a sa druge strane ne želi da ih se odrekne, što stvara unutrašnji konflikt.
Ono što oni suštinski žele jeste da budu vrednovani od strane drugih, što je ljudski i prirodno, većina ljudi to želi. No, zbog pogrešnih uverenja koja su usvojili i prihvatili kao tačne, nezdrav perfekcionizam im narušava kvalitet života.
Ipak, mogli bismo da pričamo o pozitivnom perfekcionizmu. Međutim, da bismo bolje shvatili šta bi takav perfekcionizam označavao, može nam pomoći rečenica švajcarskog psihijatra, osnivača analitičke psihologije, Karl Junga. On kaže: „Ideali nisu ništa drugo do putokazi, nikad ciljevi.“
Dakle, u redu je da imamo ideju, viziju koji je to ideal koji bi bilo zgodno ostvariti, ili kojem se stremi, jer ideja o tom idealu nam daje smernicu, motiviše nas, ali nas ne ograničava i ne sputava, naprotiv, ona je vodilja.
Kao što sportista želi, na primer, da postigne određeni najviši rezultat koji je neko pre njega ostvario. No, on neće vežbati samo da bi jednom izašao na takmičenje i odmah taj rezultat postigao. Izlagaće sebe drugim takmičenjima kako bi stekao zdravu i realnu sliku gde je sa svojom sportskom veštinom. Porazi ga ne demotivišu, nego ukazuju na čemu treba dodatno da radi. Greške se ne katastrofiziraju, iz njih se uči.
Nezdrav perfekcionizam najčešće nema baš jasnu viziju ideala kom teži, pa je samim tim nebo granica, jednako tome čovek ako sam sebe procenjuje kao nedovoljnim da ostvari zadatak perfektno neće se ni izložiti. Takva rečenica se često čuje: „Ili ću odraditi kako treba, ili neću ni počinjati.“ Problem je što „kako treba“ često ne znaju jasno da definišu. Kao takvo, ovakvo razmišljanje vodi u sabotirajuće ponašanje.
Glavna razlika između zdravog i nezdravog perfekcionizma je u osećaju adekvatnosti, odnosno, kod nezdravog/negativnog perfekcionizma osoba doživljava neadekvatnost da se izloži nekom izazovu.
K.P. Estes o pozitivnom perfekcionizmu kaže: „ Pozitivni perfekcionizam nagoni na najbolji pokušaj, nastavlja sa nečim produktivnim radi ovladavanja. Pozitivni perfekcionizam nagoni psihu da uči kako bolje da radi, da piše, govori, slika, jede, opušta se, poštuje Boga, i tako dalje. Pozitivni perfekcionizam deluje dosledno kako bi ostvario san.“
Često volim da podsetim svoje klijente da ljude inspirišemo kako se nosimo sa svojim nesavršenostima, pre nego svojim savršenim životima. Poenta psihološkog sazrevanja je u integraciji, celovitosti, kao suprotnosti u odnosu na savršenstvo.
Nezdrav perfekcionizam se uspešno prevazilazi psihološkim savetovanjem, psihoterapijom, kroz rad na iracionalnim uverenjima, odvajanje sebe od svojih ciljeva i zadataka, jačanje pozitivne slike o sebi i prevazilaženju osećaja stida. Ništa ne mora da bude savršeno, ništa se ne mora. Ne oduzimajte sebi pravo na greške, jer kroz njih učimo. Živeti svoju autentičnost nas čini zdravima, a ne prisila ka perfekciji.
Tekst pisala: Vanja Orlović, MA psiholog
Zakazivanje online psihološkog savetovanja na: vanja4clients@yahoo.com.
Priključite se mojoj Facebook stranici ili Instagram profilu.
Dobro došli.